ČEKAJUĆI NACIONALNU STRATEGIJU ZA SRPSKU DIJASPORU

Odnos matice Srbije sa srpskom dijasporom je odavno diskutabilan. Ne postoji strategija kako da se usmeri i na najbolji način iskoristi ogroman potencijal Srba širom sveta, njihovo znanje, iskustvo, finansije, a pre svega ljubav i želja da pomognu Srbiji. Zabrinjavajuća je statistika po kojoj je u poslednjih 12 godina iz Srbije otišlo u inostranstvo pola miliona ljudi, prosečne starosti trideset godina i da su iseljeni u najvećem procentu iz „kontigenta radne snage“. Kada je reč o onima koji se vraćaju u Srbiju, takođe poražavajući podaci, vraća ih se neuporedivo manje, a od njih su dve trećine penzioneri.

Sa druge strane Srbi u regionu, naročito nakon ratova 90-ih, su u jako teškom položaju. Proteranim Srbima se i dalje krše ljudska prava i daleko su od realizacije Bečkog sporazuma u kome jasno stoji da svim građanima i pravnim licima moraju biti priznata, zaštićena i vraćena prava koja su imali na dan 31.12.1990. godine na prostoru bivše Jugoslavije. Zločini nad Srbima i dalje nerasvetljeni bez kažnjavanja krivaca. U Crnoj Gori se nastavlja otimanje imovine SPC i progon srpskog sveštenstva…

Sa predsednikom Odbora za dijasporu i Srbe u regionu Skupštine Srbije i predsednikom Saveza Srba iz regiona Miodragom Lintom, razgovaramo o brojnim problemima na ovu temu.

Vlada Srbije u prethodnom sazivu nije imala, a po svemu sudeći neće imati ni u novom, Ministarstvo ili bar Kancelariju za dijasporu. Kako Srbi u inostranstvu da tumače takav stav matice prema njima i koje su nadležnosti Odbora za dijasporu i Srbe u regionu Skupštine Srbije, čiji ste vi predsednik?

„Poznato je da je Srbija usvojila Zakon o dijaspori i Srbima u regionu. Pod pojmom dijaspora misli se na srpske građane koji žive u Sjevernoj i Južnoj Americi, Evropi, Australiji, Africi i Aziji. Pod pojmom Srbi u regionu misli se na Srbe koji vjekovima žive u 8 država regiona: Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, Mađarska, Rumunija i Albanija.

Mislim da je dobro rješenje da u okviru Ministarstva spoljnih poslova postoji Uprava za dijasporu na čijem bi čelu bio direktor. Uprava bi trebalo da bude podijeljena na sektore i da bude kadrovski ojačana. Jedan od razloga za navedeno rješenje jeste činjenica da Ministarstvo spoljnih poslova upravlja sa razgranatom mrežom diplomatsko-konzularnih predstavništava koja bi trebalo da bude bolje i kvalitetnije iskorišćena za očuvanje i jačanje sveobuhvatnih veza Srbije i naše dijaspore.

Za Srbe u regionu bi trebalo po mom mišljenju osnovati Ministarstvo za Srbe u regionu. U šest država regiona sprovodi se u većoj ili manjoj mjeri diskriminacija Srba i prijeti im nestanak sa izuzetkom Republike Srpske, koja trpi snažne pritiske. Možemo reći da je položaj malobrojnih Srba jedino dobar u Mađarskoj i Rumuniji.

Odbor za dijasporu i Srbe u regionu razmatra prijedlog zakona i drugog opšteg akta iz oblasti unapređenja odnosa sa dijasporom i Srbima u regionu, kao i druga pitanja koja se odnose na: očuvanje, jačanje i ostvarivanje veze matične države i Srba u regionu; poboljšanje položaja i zaštite prava i interesa pripadnika dijaspore i Srba u regionu; stvaranje uslova za upotrebu, učenje i njegovanje srpskog jezika i ćiriličkog pisma, čuvanje i njegovanje srpskog kulturnog, etničkog, jezičkog i vjerskog identiteta dijaspore i Srba u regionu; stvaranje uslova za povratak pripadnika dijaspore u Republiku Srbiju i njihovog uključivanja u politički, ekonomski i kulturni život Srbije; stvaranje uslova za povratak izbjeglih Srba u mjesta ranijeg prebivališta i predlaže mjere radi zaštite njihovih prava, u cilju održivog povratka. Važno je naglasiti da Odbor nema svoj budžet niti mogućnost da realizuje konkretne mjere i aktivnosti.”

Da li Srbija ima dugoročne planove i strategiju u objedinjavanju nacionalnog bića matice i dijaspore kao i u definisanju nacionalnih interesa kao ciljeva koje zajednički ostvarujemo?„Smatram da Srbija treba da usvoji Nacionalnu strategiju, koju bi svaka vlast bila u obavezi da sprovodi. Smatram da bi jedan od važnih ciljeva u toj strategiji trebalo da bude planski i sveobuhvatan rad na povratku Srba iz dijaspore u maticu. Strategiju bi trebalo usvojiti opštim konsenzusom relevantnih političkih stranaka i nacionalnih institucija. To je jedan od preduslova da Srbija bude ozbiljna i uspješna država.” 

Naše novine Ogledalo izlaze skoro dve decenije na srpskom jeziku negujući našu kulturu i identitet i organizuju brojne kulturne manifestacije kao što je Srpski filmski festival. Više puta se resorno ministarstvo uključilo u naš rad, možemo li očekivati češće učešće naše matice u promovisanju Srbije u SAD?

„Nadam se i očekujem da će resorno Ministarstvo kulture i informisanja, kao i Uprava za dijasporu i Srbe u regionu u većoj mjeri podržavati i vaš list i sve one naše organizacije i udruženja koji ozbiljno i posvećeno rade na očuvanju nacionalnog i kulturnog identiteta našeg naroda i promovisanju Srbije u SAD i širom svijeta.” 

Usvajanjem crnogorskog Zakona o slobodi veroispovesti krajem prošle godine, počinje otimanje imovine SPC. Kako komentarišete reakciju srpskih sveštenika i Srba, i uopšteno, kakav je njihov položaj u toj državi?

„Pružam bezrezervnu podršku pravednim zahtjevima Mitropolije crnogorsko-primorske i drugih eparhija SPC u Crnoj Gori koji su iznijeti još krajem prošle godine na Crkveno-narodnom saboru u Nikšiću, a povodom anticivilizacijskog Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Mitropolija crnogorsko-primorska opravdano i legitimno zahtjeva od vlasti u Podgorici da, u skladu sa načelom poštovanja slobode vjere, bude zakonski priznata i uvažena, da bude ravnopravna sa drugim crkvama i vjerskim zajednicama, da se nadoknadi bespravno oduzeta crkvena imovina u ranijem periodu i odustane od novog otimanja imovine i da se poštuje njena autonomija prema međunarodnim stanadardima. Tragična je činjenica da režim u Crnoj Gori nastoji da zakonskim putem izvrši otimačinu svetinja i crkvene imovine SPC i da ih dodijeli nekanonskoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Jasno je da je Zakon o slobodi vjeroispovijesti ne samo duboko diskriminatorski za Srbe u Crnoj Gori već je uperen protiv čitavog srpskog naroda.

Postoji niz dokaza da Crna Gora sve više postaje država u kojoj, nakon dugogodišnjeg političkog i pravnog nasilja, počinje da se primjenjuje golo fizičko nasilje nad pripadnicima srpskog naroda. Crnogorski režim godinama stvara napetost, produbljuje podjele i širi nepovjerenje među građanima s ciljem opstanka na vlasti po svaku cijenu. Zbog toga Milo Đukanović, njegovi saradnici i njima bliski mediji godinama ponavljaju besmislene laži i izmišljotine o ugroženosti države Crne Gore od strane Srbije i besramno plaše građane tobožnjim velikosrpskim hegemoniznom i velikosrpskim aspiracijama. Srbija podržava suverenitet i teritorijalni integritet Crne Gore, ali ima ustavnu, nacionalnu i svaku drugu obavezu da štiti političkim, pravnim, diplomatskim i svim drugim mirnim sredstvima ljudska prava svog naroda.”

EU je nedavno pozvala Vladu Crne Gore i SPC u toj državi da nastave razgovore o Zakonu o slobodi veroispovesti. Da li je moguće da se ostvari bilo kakav dogovor ove dve strane bez stranog mešanja?

„Brojne činjenice pokazuju da Vlada Crne Gore nema iskrene namjere da se putem dijaloga promjeni anticivilizacijski Zakon o slobodi vjeroispovijesti i da se SPC u Crnoj Gori garantuje vlasništvo nad svetinjama i drugom imovinom. Režim Mila Đukanovića će nastojati lažnim pozivima na dijalog da pred predstojeće parlamentare izbore u Crnoj Gori pošalje poruku biračima kako je tobože za dogovor sa SPC. Apsolutno je očigledno da je jedan od strateških ciljeva crnogorskog režima uništenje SPC i nasilna asimilacija srpskog naroda u nacionalne Crnogorce. Zbog toga je važno da srpski narod u Crnoj Gori bude jedinstven u odbrani svojih nacionalnih i ljudskih prava, kao i da Srbija još jače i snažnije pomogne Srbe u Crnoj Gori.

Ja sam više puta javno apelovao na EU da se direktno angažuje u rješavanju duboke krize u Crnoj Gori i pošalje jasnu poruku Đukanoviću da prestane sa terorom nad SPC i da odustane od otimanja crkvenih svetinja, što je suprotno Ustavu Crne Gore, kao i brojnim međunarodnim konvencijama i ugovorima koje je Crna Gora potpisala, posebno Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i slobodama. Krajnje je vrijeme da EU preuzme odgovornost i da, u interesu očuvanja mira i stabilnosti u Crnoj Gori, podstakne suštinski dijalog čiji bi cilj bio da se izmjeni Zakon o slobodi vjeroispovijesti i garantuje vlasništvo SPC nad svetinjama. Pored toga, neophodno je da se odmah pristupi zaključenju temeljnog ugovora između države i SPC po uzoru na one koje je Crna Gora potpisala sa Rimokatoličkom crkvom i Islamskom zajednicom. Posebno je važno, da Evropska unija traži od režima u Podgorici da omogući SPC pravo na slobodu okupljanja što je jedno od ljudskih prava.”

Kako se može sačuvati imovina SPC u Crnoj Gori dok tamo vlada aktuelna vlast koju podržava zapad?

„Smatram da Ministarstvo spoljnih poslova Srbije treba da uputi najoštriji protest vlastima u Crnoj Gori da prekine da sprovodi brutalnu represiju nad mirnim demonstrantima, da prestane sa progonom sveštenstva i monaštva SPC i otimanjem svetinja i druge crkvene imovine. Takođe, smatram da naše Ministarstvo treba da uputi protesna pisma predsjedniku Evropskog parlamenta, predsjedniku Evropske komisije i komesaru za proširenje Evropske unije i traži da Crna Gora poštuje temeljne evropske vrijednosti i brojne međunarodne konvencije i ugovore koje je potpisala, posebno Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i slobodama.”

Vrlo često u javnosti reagujete na uvredljive komentare lidera okolnih zemalja na račun Srba. Odakle najčešće stiže ta, kako je vi nazivate, srbomrzačka retorika?

„Srbomrzačka retorika stiže iz Zagreba i Sarajeva, ali iz Podgorice i Prištine. Daću samo nekoliko primjera što se tiče političkog Sarajeva. Nedavno smo čuli u Prijedoru srbomrzačke i ratnohuškačke izjave predsjednika SDA Bakira Izetbegovića i bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića, koji su još jednom potvrdili da vode neprijateljsku politiku bezočno optužujući Srbiju da je tobože počinila genocid, ne samo u Srebrenici, već i u Prijedoru i još pet opština, kao i da je Republika Srpska tobože nastala na genocidu nad Bošnjacima. Jasno je da se ova dvojica, ali i drugi bošnjački političari, ne mogu pomiriti sa činjenicom da postoji Republika Srpska. Zbog toga ne odustaju od velikobošnjačke i zločinačke politike Alije Izetbegovića čiji je cilj bio stvaranje unitarne i muslimanske BiH u kojoj bi Bošnjaci imali dominaciju, a Srbi bili ubijani i protjerani sa svojih vjekovnih ognjišta. To najbolje potvrđuju masovni i brojni zločini nad Srbima koje su počinili pripadnici paravojnih muslimanskih snaga i tzv. Armije BiH na području Federacije BiH, kao i brutalno etničko čišćenje našeg naroda. Bošnjački političari takođe iznose bezočnu laž da je ratni zločin nad Bošnjacima u Srebrenici najveći zločin u Evropi od Drugog svjetskog rata do danas. Prava istina jeste da je protjerivanje 250.000 i stradanje preko 2.000 Srba u zločinačkoj akciji „Oluja” najveći ratni zločin u Evropi poslije 1945. godine do danas. Izetbegović i Džaferović često ponavljaju najbezočniju izmišljotinu da je Srbija tobože izvršila agresiju na BiH. Glavni krivac za rat u BiH jeste zločinački režim Alije Izetbegovića koji je dva puta odbio sporazum sa Srbima.”

Kakva je situacija u Hrvatskoj?

„Što se tiče Hrvatske pomenuću nedavno pismo 16 hrvatskih generala upućeno hrvatskoj javnosti u kome otvoreno zagovaraju ustaške teze da su partizani 8. maja 1945. godine okupirali Zagreb i da su zločinačka vojska; da se u hrvatskom društvu sije mržnja prema ustašama što znači da se radi o borcima za hrvatsku slobodu, a ne ratnim zločincima i ljudskom šljamu i otpadu; da je srbomrzačka pjesma „Bojna Čavoglave“ koju pjeva ustaša Tompson bila udarna pjesma tzv. Domovinskog rata; da je na Hrvatsku tobože izvršena velikosrpska agresija; da je ustaški pozdrav „Za dom spremni” tobože nastao prije osnivanja ustaškog pokreta i genocidne NDH što je apsolutna laž i izmišljotina.

Želim da pomenem tri jezive poruke iz Zagreba koje su samo jedan u nizu potvrda da je Hrvatska država mržnje i netrpeljivosti prema Srbima i svemu što je srpsko. Te poruke ne predstavljaju nikakvo iznenađenje već su mali dio od desetina hiljada sličnih grafita i poruka mržnje koje se mogu vidjeti u stotinama hrvatskih gradova i mjesta. Ustaške snage na ovaj način šalju poruku preostalim Srbima da im nema života u Hrvatskoj i da im je najbolje da se isele ili asimiluju. Jasno je kao dan da su navedene srbomrzačke poruke posljedica politike rehabilitacije ustaštva i NDH koju vodi Vlada Andreja Plenkovića, ali koju su vodile i prethodne hrvatske vlade u većoj ili manjoj mjeri.”

Da li Tužilašto za ratne zločine Srbije procesuira zločine nad našim narodom?

„Nažalost na tom planu je učinjeno veoma malo ili gotovo ništa. Zbog toga ja često javno pozivam Tužilašto za ratne zločine Srbije da pokrene istrage i podigne optužnice protiv nalogodavaca i izvršioca ratnih zločina nad Srbima na području BiH i Hrvatske, jer je to njegova ustavna, zakonska i civilizacijska obaveza. Jasno je da Srbi ne mogu da očekuju pravdu od pravosuđa BiH i Hrvatske, jer je prošlo 25 godina od završetka rata, a nijedan od velikih zločina nad srpskim civilima i ratnim zarobljenicima nije procesuiran. Tužilaštvo i Sud BiH i Hrvatske nisu nezavisne i profesionalne već etnički motivisane institucije čiji je cilj da selektivnim sudskim procesima opravdaju lažnu i besmislenu tezu da su Srbija i Srbi tobože izvršili agresiju na BiH i Hrvatsku, a Bošnjaci i Hrvati tobože bili žrtve srpske agresije. Posebno je važno naglasiti da ne smijemo nikada da zaboravimo niti da oprostimo masovne i najbrutalnije zločine nad našim narodom na području bivše Jugoslavije. Nije moguće graditi povjerenje između Srba, Bošnjaka i Hrvata ako se govori da je jedna strana izvršila zločine, ako se ne kažnjavaju zločinci iz našeg naroda, ako se jednako ne poštuju srpske, hrvatske i bošnjačke žrtve i ako se insistira na lažnim mitovima o agresiji na BiH i Hrvatsku.”

Prošlo je četvrt veka od Oluje, najvećeg pogroma Srba u novijoj istoriji. Kako ćemo ove godine obeležiti sećanje na stradale s obzirom na zabranu javnih okupljanja zbog opasnosti širenja COVID-19?

„Još se ne zna kako će na državnom nivou biti obilježano stradanje i progon srpskog naroda zbog situacije sa pandemijom korona virusa. Ono što je sigurno jeste da će Udruženje porodica nestalih i poginulih lica „Suza” Beograd, kao i  svake godine, ogranizovati konferenciju za medije uoči godišnjice stradanja i progona srpskog naroda iz Hrvatske u zločinačkoj akciji hrvatske vojske „Oluja”.”

Kada se govori o stradalima pominje se teritorija Srpske krajine, koja se sada nalazi u Hrvatskoj, a ređe se govori da je akcija Oluja pripremana mesecima ranije i da su pobijeni ili proterani svi Srbi, a njihova sela spaljena i gotovo sravnjena sa zemljom u Bosni i Hercegovini, u opštinama Livno, Grahovo, Kupres, Drvar… Kakvim podacima raspolažete kada su oni u pitanju?

„U Federaciji BiH je prije rata živjelo oko 600.000 Srba ili 22 posto, a prema popisu stanovništva iz 2013. godine zvanično živi 56.000 Srba ili svega 2.5 posto stanovništva ovog entiteta. To jasno pokazuje da je sa područja zapadnokrajiških opština, zapadne Hercegovine, Sarajeva, centralne Bosne i drugih područja Federacije BiH protjerano više od 500.000 Srba. Samo sa područja zapadnokrajiških opština je protjerano preko 120.000 Srba i ubijeno više od 700 Srba.

Preostali Srbi u Federaciji se bukvalno nalaze pred izumiranjem što potvrđuje procjena pojedinih udruženja da ih u ovom entitetu nema ni 40.000 i njihov broj se smanjuje iz dana u dan. S druge strane u Republiku Srpsku se vratilo više od trećine Bošnjaka od predratnog broja. Prema popisu stanovništva iz 2013. godine udio Bošnjaka u ukupnoj populaciji Republike Srpske je oko 14 posto. Navedeni podaci najbolje demantuju lažnu priču bošnjačkih politačara o masovnom progonu njihovog naroda. Činjenice jasno pokazuju da je srpski narod doživio najveće etničko čišćenje u Bosni i Hercegovini.

Položaj Srba u Federaciji BiH je poražavajući zbog sistematske diskriminacije od strane dosadašnjih federalnih i kantonalnih vlasti. Oni su obespravljeni i građani drugog reda, jer federalna vlast i kantonalne vlasti sprovode politiku sistematske diskriminacije našeg naroda o čemu govore brojne činjenice. Preostali Srbi u Federaciji BiH ne primaju nikakvu finansijsku pomoć iz Federacije i kantona ili je ona zanemarljiva. Srbi nemaju status konstitutivnog naroda u četiri kantona sa hrvatskom većinom, dok su u šest kantona sa bošnjačkom većinom konstitutivni samo na papiru, ali u stvarnosti nisu ravnopravni i priznati. Srbi u Federaciji BiH ne mogu da se zaposle u javnim ustanovama, srpska djeca u velikoj mjeri nemaju pravo da uče srpski jezik i nacionalnu grupu predmeta i nemaju pravo da koriste udžbenike na srpskom jeziku. Zdravstvena zaštita je loša i neadekvatna. Ima veliki broj srpskih sela bez vode i struje i sa veoma lošim putevima, kao i hiljade porušenih srpskih kuća koje još nisu obnovljene. Poseban problem jeste činjenica da pojedini centri moći u Sarajevu i vlast Unsko-sanskog kantona ima skandaloznu namjeru da osnuje migrantske centre u srpskim mjestima što je suprotno Aneksu 7 Dejtonskog sporazuma koji garantuje povratak izbjeglica i raseljenih lica na svoja vjekovna ognjišta. Na poligonu u Glamoču se vrši na neadekvatan način uništavanje minsko-eksplozivnih sredstava što prema brojnim stručnjacima može imati negativne posljedice po zdravlje ljudi i životnu sredinu.”

 Ono što vas izdvaja od mnogih političara jeste da ste čvrsto stali u odbranu svih pripadnika vojske i policije RSK, i da niste niste podlegli dnevnoj politici. Zašto ste bili jedan od dva glasa koji nije podržao Zakon o pravima boraca, vojnih invalida, civilnih invalida rata i članova njihovih porodica, a za koga je krajem februara glasalo 130 poslanika?

„Glavni razlog zbog čega sam glasao protiv navedenog zakona jeste činjenica da nije prihvaćen moj amandaman kojim sam tražio da se svim pripadnicima vojske i policije Republike Srpske Krajine prizna ratni staž za čitavo vrijeme rata u dvostrukom trajanju. Prijedlog Zakona o pravima boraca, vojnih invalida, civilnih invalida rata i članova njihovih porodica je bio diskriminatorski, jer nije priznao preko 50.000 boraca Srpske vojske Krajine i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske Krajine koji su bili učesnici u borbenim dejstvima nakon 27. aprila 1992. godine pa sve do 12. novembra 1997. godine kada je područje Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema vraćeno Hrvatskoj.

Ja sam tokom rasprave o prijedlogu navedenog Zakona u svoja dva govora istakao da je krajiškim oficirima i podoficirima priznat ratni staž za čitavo vrijeme rata u dvostrukom trajanju, a njihovim borcima nije priznat ratni staž poslije 27. aprila 1992. godine; da je Hrvatska 2017. godine priznala u svom zakonu sve pripadnike Hrvatskog vijeća odbrane iz BiH i u potpunosti ih izjednačila sa pripadnicima Hrvatske vojske; da je Hrvatska još 1993. godine izmjenama i dopunama Zakona o penzionom i invalidskom osiguranju preživjelim ustašama i domobranima priznala ratni staž u dvostrukom trajanju za počinjeni genocid nad srpskim narodom u NDH 1941–1945. godine i isplaćuje im penzije; da je Njemačka još 1951. godine donijela zakon kojim je omogućila da pripadnici Hitlerove vojske i SS jedinica dobiju penzije koju primaju već skoro 7 decenija. Hrvatska nije nikoga pitala kada je donijela odluku da prizna pripadnike Hrvatskog vijeća odbrane iz BiH i preživjele ustaške i domobranske zločince.

Glasao sam protiv usvajanja navedenog Zakona i jer nisu prihvaćena moja ostala tri amandmana. Ja sam prvim amandmanom tražio da 12 civilnih invalida rata iz Krajine ponovo primaju ličnu invalidninu. Navedena lica su ličnu invalidninu primala od 2000. do 2013. godine kada je ukinuta savezna uredba koja je regulisala to pitanje. Drugim amandmanom sam tražio da 10-ak supruga palih krajiških boraca, koje su sklopile novi brak ili zasnovali vanbračnu zajednicu, dobiju ponovo pravo na porodičnu invalidninu. Trećim amandmanom sam tražio da 7–8 Krajišnika ponovo primaju lične ili porodične invalidnine, koje su im nezakonito ukinute zbog povratka u Hrvatsku ili odlaska u treće zemlje.”

Nedavno ste izjavili da bi trebalo da Vlada Srbije pokrene inicijativu za osnivanjem međunarodnog suda za ratne zločine koji bi preispitao sve izrečene presude u slučaju Srebrenice i drugih događaja na prostoru bivše Jugoslavije. Ima li tu nekih pomaka?

„Zasad nema pomaka. Sačekaćemo formiranje nove Vlade Srbije. Smatram da je od državnog i nacionalnog značaja da nova Vlada Srbije pokrene inicijativu da se osnuje novi međunarodni sud za ratne zločine koji bi preispitao sve izrečene presude u slučaju nepostojećeg genocida u Srebrenici i drugih događaja na prostoru bivše Jugoslavije. Brojne činjenice pokazuju da je Haški tribunal osnovan 1993. zbog Srbije i Srba i sada više to niko i ne osporava u zapadnim centrima moći. Cilj Haškog tribunala je bio da osudi Srbe da bi se potvrdila najbezočnija laž da su Srbi tobože krivi za ratove u Hrvatskoj i BiH i da se kazne njihovi politički i vojni lideri.

Podsjetio bih da je Haški tribunal ukinut krajem 2017. godine kada je ispunio svoj politički cilj. To najbolje pokazuje činjenica da su 80 posto svih ljudi koji su osuđeni za ratne zločine Srbi koji su dobili više od hiljadu godina robije. Postoje presude Hrvata za zločine nad Bošnjacima, ali ne i nad Srbima. Za zločine nad Srbima Haški tribunal nije donio nijednu presudu hrvatskim, bošnjačkim i albanskim vojnim i političkim liderima, već je oslobodio ratne zločince Antu Gotovinu, Nasera Orića i Ramuša Haradinaja. Haški tribunal ne samo što nije doprinio utvrđivanju istine i pomirenju već je dodatno produbio mržnju i nepovjerenje između naroda koji žive na prostoru bivše Jugoslavije.”

Svakog 20. juna se obeležava Svetski dan izbjeglica. U kojoj mjeri su rešeni imovinski i brojni drugi problemi protjeranih Srba i drugih oštećenih građana?

„Brojne činjenice potvrđuju tezu da se i dalje masovno krše ljudska prava protjeranih Srba iz Hrvatske, Federacije BiH i sa Kosova i Metohije. Protjerani Srbi ne mogu da ostvare svoja imovinska, stečena i druga prava zbog šovinističkih politika koje se vode u Zagrebu, Sarajevu i Prištini i zbog dvostrukih standarda zapadnih centara moći. Zbog toga je važno da Srbija daleko snažnije i aktivnije traži i insistira u medjunarodnoj zajednici  da se konačno počne sprovoditi Aneks G Bečkog sporazuma o sukcesiji pod nazivom „Privatna svojina i stečena prava”. U njemu jasno stoji da svim građanima i pravnim licima moraju biti priznata, zaštićena i vraćena prava koja su imali na dan 31.12.1990. godine na prostoru bivše Jugoslavije. Takođe, u Aneksu G stoji i da će oduzimanje imovine pod pritiscima i prijetnjama nakon navedenog datuma biti ništavno.”

Marijana Maljković