KO GOD JE DAO SVE MUZICI DOBIO JE MNOGO, A JA SAM JEDAN OD TIH

 

RAZGOVOR SA ZORANOM KALEZIĆEM

 

RAZGOVOR SA ZORANOM KALEZIĆEM

Nedavno je u Beogradu održana promocija novog albuma poznatog i priznatog pevača Zorana Kalezića, koji već pola veka u našoj narodnoj muzici ostavlja upečatljiv trag. Promocija je izazvala veliko interesovanje medija, eminentnih umetnika i publike. Uvek veran sebi i muzici, ovaj renomirani umetnik je tokom svoje bogate karijere snimio veliki broj hitova, a sada je objavio još jedan album pod nazivom “Spomenar“. Na ovom novom projektu snimljene su najintimnije emocije i najtoplija osećanja ovog pevača u pažljivo biranih 15 pesama medju kojima su “Čija li si”, “Za Irenu”, “Ne traži mene“, “Magija nežnosti“, “Ne vjeruj“, “Za sve što smo bili“, “Spomenar”... Tu je i nekoliko starijih hitova medju kojima je i pesma “Zbog djevojke Crnogorke“ kojom je pobedio na festivalu “Pjesma ljeta“, Crna Gora 1971. koja je ušla u antologiju crnogorske zabavne muzike.

Zorana Kalezića se rado sećamo i sa ovih prostora, jer je jedno vreme živeo u Čikagu. Osim njegove pesme, pamtimo ga i po velikodušnom odazivanju svim humanitarnim akcijama, a posebno “Ogledalo” ne zaboravlja njegove nastupe na našim proslavama, na koje se uvek rado odazivao podržavajući naš rad. Pozvali smo Zorana, prijatelja našeg lista, da nam nešto kaže o svom novom albumu, karijeri i privatnom životu. I pored narušenog zdravlja zbog opake bolesti, Zoran Kalezić je veoma pozitivan u svojim izjavama. Telefonski razgovor, kao stari dobri prijatelji, započinjemo pitanjem kako je ovih dana.

- O bolesti neću puno govoriti, jer to je nešto što ljude sputava u životu da urade ono što bi hteli, tako da se ja bavim muzikom i baviću se dokle god mogu. Poštujem lekare, medicina je za mene nešto što je prioritet, neka kancer radi svoj posao, ali muzika je moj život. Neka se doktori bave bolešću, a ja ću pesmom i neka svako radi svoj posao. I da ti kažem, čovek je onako kako ga žena čuva, a oseća se onako kako ga lekari leče.

O: Koliko dugo si radio na stvaranju novog albuma, na kojem su pažljivo birane balade koje već prerastaju u hitove?

- Radio sam dve godine na tom albumu sa mojim sjajnim aranžerom, kompozitorom i producentom Aleksandrom Kovačevićem. Na veliku sreću, imam tu privilegiju da sa njim saradjujem, jer ga smatram jednim od najboljih muzičkih stručnjaka na ovim prostorima. U jednom našem razgovoru sam rekao, da bih ponovo snimao, ali ne po svaku cenu. To bi morali da budu neki posebni tekstovi, nešto posebno lepo, jer ja nikada nisam snimao tek bilo šta, pa nemam potrebe ni sada da to činim. Par meseci nakon našeg razgovora Aleksandar me je pozvao i rekao da je uradio muziku za jednu divnu pesmu Alekse Šantića, što me je zainteresovalo. Zatim sam dobio jednu izuzetnu pesmu na poklon iz Sarajeva,”Spomenar“ od mog dugogodišnjeg prijatelja, Šukija Planjanina, koji je dugo radio sa Kemalom Montenom. Rekao mi je da je ta pesma za nekog koga više nema, misleći na Tomu Zdravkovića, ili za mene. Pesma me je oduševila svojom metaforom i divnom porukom koju nosi i vrlo emotivno govori o snovima, prošlim vremenima i o borama na licu. Ta sjajna metafora privukla je moju pažnju i tako je krenulo da se dešava nešto lepo.

A onda mi se jednog dana javio odličan kompozitor, Miško, sin pokojnog Budimira – Buce Jovanovića, vrsnog muzičara i kompozitora, za koga svi znamo da je narodnu muziku postavio na pravo mesto, i rekao mi da je pronašao neke divne pesme na kaseti još iz 1993. godine od njegovog oca, koje nikada niko nije ni čuo ni snimio. Rekoh mu da pošalje da preslušam. Kada sam preslušao, tu sam našao jednu čistu narodnu dvojku kakvih retko danas ima, pesmu “Čija li si“ za koju je Zoran Vlajić uradio aranžman, za koga mogu reći da je jedan od najvećih i da je naslednik Buce Jovanovića.

O: Jednu pesmu si posvetio svojoj supruzi Ireni, o kojoj uvek imaš samo reči hvale i sa ponosom govoriš o vašoj neizmernoj ljubavi.

- Da. Ali najpre moram da ispričam kako se desila jedna zanimljiva priča vezano za tu pesmu. Postoji jedna divna osoba, Natalija Samardžić, koja me je pozvala telefonom kada je saznala da sam bolestan. Ona je inače nekada davno napisala pesmu za mene, “Šta će meni vino”. Pozvala me je i rekla da sam ja nju proslavio tom pesmom i da ona svih ovih godina prati moju karijeru, kao i moj život.

Gledajući mene i moju Irenu, inspirisana našom medjusobnom pažnjom, poštovanjem i ljubavlju, došla je na ideju da našu veliku ljubav pretoči u pesmu. To mi se dopalo, ali ja ne bih mogao to da pevam bez nekog mog dela i ličnog izraza u pesmi, koja govori o mojim najtananijim osećanjima, pa sam joj predložio da to zajedno uradimo. Pristala je i uradili smo jednu divnu pesmu, koju sam otpevao sa puno emocija i iskrenosti. Pisao sam mnogo pesama vezanih za majku, po nečijoj životnoj priči, ali ovo je nešto specijalno i izazivalo je posebnu emociju. Pesma ”Za Irenu“ je predivna balada u koju su unesena najtananija osećanja i veoma mi je drago da je to, po mišljenju mojih kolega, moja najbolja interpretacija. Natalija Samardžić , njen suprug i kćerka su došli zajedno sa kumom, sveštenikom Gojkom Perovićem, koji je krstio moju Irenu, a koji je meni, zbog mojebolesti, obezbedio jastuče Svetog Nektarija, na kojem sam spavao dva i po meseca.

I eto tako su počele da se dogadjaju neke lepe stvari. Nisam želeo da pokleknem ni pred kim i ni pred čim, pa ni pred kancerom. Nastavio sam da se bavim muzikom, jer muzika je moj život i baviću se njome sve dok budem mogao.

O: Na novom albumu ima i nekih tvojih pesama od ranije?

- Da, odlučili smo da upotpunimo CD sa još nekim hitovima iz ranijih godina, koji se i danas rado slušaju, čak i medju mladjim generacijama, pa smo u novim aranžmanima dodali te velike hitove medju kojima je i pesma “Zbog djevojke Crnogorke“ sa kojom sam pobedio na festivalu ”Pjesma ljeta“, Crna Gora, daleke 1971. godine.

O: Promocija novog albuma je medijski gromoglasno propraćena, a podržale su te i mnoge kolege. Da li si ti lično zadovoljan?

- Veoma sam zadovoljan i presrećan promocijom koju je uradila Televizija. To su bili divni susreti sa prijateljima, kolegama, od Lepe Lukić do Bojana Djordjevića iz Nevernih beba, kumova, advokata... Moj veliki dugogodišnji prijatelj glumac Petar Božović je takodje došao. Promocija je održana u delu Nušićeve ulice u kome je u ono vreme, kad sam ja došao u Beograd, bila Politika, restorani Šumatovac, Grmeč i Sunce, gde su se svi poznati pevači i muzičari sastajali, a poenta je da je moj život u Beogradu odatle započeo. Živeo sam samo 50 metara odatle u jednom podrumu, gde su moji prvi dani i počeci bili teški, i zato je to za mene imalo poseban značaj.

Ovaj, kao i mnogo prethodnih albuma, snimio sam za Jugoton, pa su nakon promocije u Beogradu ljudi iz ove diskografske kuće Irenu i mene pozvali u Zagreb da budemo njihovi gosti i tu smo proveli divne trenutke. Pokazali su nam kako čuvaju sve moje ugovore, od prvog još 1971. godine, pa dok god sam radio sa njima, kao i moje tonske snimke koje čuvaju u posebnim fajlovima pod specijalnom temperaturom po svetskim standardima, prosto neverovatno. Oni, za razliku od nas, to čuvaju kao bogatstvo. Veliku arhivu tonskih zapisa mnogih umetnika, svih nacija koji su sa njima snimali, čuvaju kao kulturno blago. A onda smo mi njima, u jednom elitnom restoranu kod mog kuma, priredili lep ručak uz tamburaše i divno druženje. I tako da ti kažem, uzimajuć i u obzir sve, vredelo je baviti se muzikom svih ovih godina. Ko god je dao sve za muziku, dobio je mnogo, a ja sam jedan od tih.

O: Živeo si jedno vreme u Čikagu, pa se vratio u Crnu Goru. Kakav je to bio period u tvom životu?

- Moj život u Čikagu je iznudjena stvar. Niko nije mene terao odavde, jednostavno sam u jednom trenutku morao da napustim Beograd, kad je bilo ono vreme nerazuma. Da spasim moju dušu. Tu se više nije moglo živeti iz raznih razloga i od velikih Crnogoraca iz Crne Gore i od velikih Srba.

Ja se u te podele ne razumem uopšte, ja ljude delim na dobre i loše. Ja za druge ne znam, a i ne želim da znam kakvi su to drugi ljudi. Takve situacije sam imao i tu u Čikagu. Shvatio sam da živim u vremenu gde se ljudi dele na četnike i Crnogorce, a ja sam rasterećen čovek i takve su bile moje veze sa Čikagom. Mada sam i tu stekao dosta prijatelja sa kojima se i dan-danas čujem i družim: Mika Plastika, Ravasi, ti Slavice, moje kolege...

Vodjen takvom situacijom shvatio sam da ja to ne mogu da podnesem više. Onda sam živeo u Crnoj Gori, pa nisam mogao ni to da izdržim, jer smo počeli da se delimo, na ovakve i onakve. Postoje braća koja žive odvojeno od svoje majke u posebnim kućama, ali odu kod svoje majke i mogu da imaju lepih trenutaka. U jednom momentu je došlo do nošenja ovakvih i onakvih zastava i barjaka, nisam znao o čemu se radi. Ja znam gde sam rodjen ko sam i šta sam. Niti ću ikada zaboraviti da sam svoju šansu dobio u Beogradu, da sam tu postao umetnik, gradio karijeru i živeo i kako bih ja mogao sada da pričam nešto protiv sebe. Ja nemam pravo da se žalim na svoj život, imam samo pravo da se žalim na sebe što sam takav, jer ovakav nisam mnogima odgovarao. Sa mnogima se nisam slagao, ali bio sam svoj. I eto, Bog mi je dao da sretnem divnu ženu koja je moja i desna i leva ruka, koju i moja majka obožava, a i ona nju. Kada smo odlučili da se venčamo i kada je matičar trebao da počne, zamolio sam da skrati protokole, jer to već sve znamo, i da moram nešto da izjavim: Ja sa mnom ne bih mogao da živim ni 10 dana, a ona ako hoće da udje u moj život, dobro došla je...

Moja deca žive u Beogradu i u Americi svako svoj život, kako njima odgovara. Sa mojim prijateljima sa kojima sam bio dobar, čak se i danas družim, pa me još uvek Ravasi uključi u svoj Srpski radio Čikago.

O: Veliki broj tvojih kolega, doajena narodne i zabavne muzike je napustio ovaj svet. Sa kojima od njih si bio blizak i koga ti je posebno žao?

- Ja nemam osećaj žaljenja kada su u pitanju kolege kao što su Toma Zdravković, Kemal Monteno, Arsen Dedić, Dragan Stojnić. Meni je samo žao što takvih više neće biti, to je problem. A oni su sebe ovekovečili zauvek, i dok god postoji muzika njihove pesme će živeti.

Poruka za čitaoce ”Ogledala”

Neka ”Ogledalo“ živi i traje još mnogo godina i neka se ljudi naših godina u njemu ne ogledaju često, jer će početi da sumnjaju da to nije slika koju su oni zamišljali. Zato neka se što manje gledaju, a neka što više čitaju naše ”Ogledalo“.

 


 

”Mislim da sam radeći na novom albumu imao izbor najboljih kolega i muzičara koji su se u tom trenutku mogli naći. U svojoj karijeri sam stekao divne saradnike koji su dali sve od sebe da ove pesme budu nešto posebno. Zaslugu za to imaju Aleksandar Kovačević, Zoran Vlajić, Mirsad Serhatlić, Šuki Planjanin, Rade Vučković, Natalija Preočanin Samardžić i Pedja Nedeljković“, kaže Zoran Kalezić povodom dve godine rada na novim pesmama.

 

RAZGOVOR SA ZORANOM KALEZIĆEM