SVETISLAV PEŠIĆ, NOVI SELEKTOR KOŠARKAŠA SRBIJE

Neće biti smene generacija, mlade igrače volim da osetim, da mi prodju kroz ruke

 

SVETISLAV PEŠIĆ, NOVI SELEKTOR KOŠARKAŠA SRBIJE

 

Novi selektor Srbije govorio je o tome kako Srbi brzo zaboravljaju, kako mladima nedostaje strpljenja, pa i strancima u srpskoj reprezentaciji i ligi, i kako četiri godine reprezentacija Srbije ne zna za medalju. Biće i peta, sve do Evropskog prvenstva 2022. Dovoljno je to simptoma da se uključi alarm, te da se u pomoć pozove doktor Svetislav Pešić. Novi selektor je u intervjuu za Mozzart sport pokušao da uspostavi dijagnozu srpske košarke. Videćemo tek da li će uspeti da prepiše i pravu terapiju. Ali iz reči popularnog Karija izvire veliko samopouzdanje. Zna šta želi, ali i šta ne želi. Ne želi radikalne rezove, površne priče i prazna obećanja. Poziva i javnost i navijač e da realno sagledavaju ukupnu sliku.

Da se sete da više ne živimo u SFRJ. Pa i da se smena generacija o kojoj se uveliko priča već godinama nikad ne odvija na takav način. Da za mlade treba strpljenja. Za one nešto starije razumevanja. I baš zato ističe: smene generacije neće ni biti, iako je svestan da bi navijači najviše voleli da čuju koga će Pešić odmah precrtati i kojeg igrača istog sekunda lansirati u košarkaške visine. Nerealno.

Smene generacije sigurno neće biti. Dolaziće neki igrači, neki će završiti karijere. Kao što sam ja išao kod Saleta Djordjevića, igrao je tada u Madridu. Razgovarali smo da igra za reprezentaciju, bio je kapiten. On je rekao da ne može više, da ga sve boli, da nadjem neke mladje, da može da pomogne na neki drugi način. Sve ima svoj kraj. Ali smena generacija se neće sigurno dešavati. Napravićemo balans, mladih i iskusnih igrača. Na taj način se pravi pobednički tim“, kaže Pešić u intervjuu za Mozzart Sport, samo nekoliko dana nakon što ustoličen na mesto selektora Srbije. Konkretnu priču o imenima izbegava. I uporno ponavlja: košarku ne igraju pojedinci, već tim. Pa na konstataciju da ipak nasledjuje ekipu čiji nukleus čine MVP regularnog toka NBA lige Nikola Jokić, MVP Evrolige Vasilije Micić, MVP regularnog toka Evrokupa Miloš Teodosić, pa i MVP Jadranske lige Filip Petrušev, novi selektor još jednom upozorava: nemojmo da preskačemo korake.

Da vam kažem, nukleusa tima nema, ne postoji. Treba to razjasniti navijačima. Ozbiljna reprezentacija nikada nije bila sastavljena od 12 najboljih igrača, već je bila sastavljena od 12 igrača koji najbolje funkcionišu. Visoki ciljevi naravno nisu mogući bez velikih igrača, to znamo. Znamo da ne možemo da osvajamo medalje sa neiskusnim igračima. Ali i oni najbolji treba da znaju da ne mogu bez igrača koji će da im pomažu. Veliki igrači su oni koji su shvatili da nisu oni genijalci, već sastavni deo tima, pa su kroz taj tim postali genijalci“, ističe Pešić.

 

MORE IGRAČA JE NESTALO U NBA, A PRIČAMO SAMO O OVIMA KOJI SU USPELI

I nije to jedina zabluda na koju ukazuje. Zabluda je recimo da je odlazak nekog igrača u NBA uspeh sam po sebi, pa tako na našu primedbu da mu dolazi i nova generacija talentovanih momaka predvodjena Aleksejom Pokuševskim selektor Pešić po ko zna koji put ponavlja: ne trčite pred rudu.

On je talentovan dečko, tu nema šta. Ali u Srbiji ima i talentovanijih koji nisu u NBA. I ovde ne pričamo o NBA ligi, u reprezentaciji su drugačiji zahtevi. Ponavljam, jeste on talentovan, ali taj pritisak NBA na sve nas... što ja kažem, okean se smanjio, Amerika je tu. Ranije je okean bio mnogo širi. Uvek smo učili od njih, ali u Evropi, pa i Srbiji, ranije je cilj bila reprezentacija, a NBA bila misaona imenica, nismo znali ni da postoji. Sad bi svi želeli u NBA. čak i oni koji nikada neće da igraju u NBA, voleli bi da imaju trenera koji ima komunikaciju kao u NBA, da se trenira kao u NBA, da sve bude kao tamo, pa kad već nisam tamo da imam osećaj kao da jesam. Toliki je taj uticaj. Ako može čarter, jedan trening dnevno, tri fizioterapeuta, odmah noge u led, sam u sobi“.

Zašto sve to priča? Zato što...

More igrača je otišlo u NBA i nema ih nigde više. Iz Evrope, sa prostora Jugoslavije. Otišli su vrlo rano i taj potencijal nisu potvrdili. Otišli su prerano. O njima se ne priča. A njih je mnogo više od ovih koji su uspeli. Treba mediji da pogledaju malo i sa druge strane jer i vi vršite uticaj na javno mnenje. Da i roditelji shvate da NBA može da bude cilj, zašto da ne, ali u Pirotu kažemo: pre zore ne sviće. Sve ima svoj red. A mi nekad neke stvari preskočimo“.

 

U KOŠARCI NEMA “VAMOS A LA PLAYA“

Poenta priče je da sa mladima treba polako. Pa dok javnost i mediji već spekulišu ko bi kroz koju godinu mogao da zameni veterane poput Miloša Teodosića, Nenada Bjelice, Miroslava Raduljice i očekuje da čuje imena novih asova srpske košarke, Svetislav Pešić opet vadi onaj policijski “stop znak“.Vidim ja takve mlade igrače, ali volim prvo da ih osetim, da mi prodju kroz ruke. Znaš kako, mi vrlo brzo proglašavamo supertalente, a oni su kao trska. Brzo rastu i lako se lome“, pedagoški govori Pešić.

Onda detaljnije objašnjava.

Mladi igrači ponekad imaju problem strpljenja. Žele što pre da dostignu neke svoje idole. Ali moraju da se zadovolje odredjena pravila u planiranju karijere jednog igrača. U tome je osnovna stvar strpljenje. Prvo je to. čije strpljenje? Igrača prvo. Onda i roditelja i agenta i trenera. Najvažnija stvar je da igrači moraju da prave razliku izmedju igranja košarke i treniranja košarke. Te radne navike, sad se stvaraju. Za to su zaduženi treneri, a danas imamo situaciju da zahtevan trener postaje problem, jer previše traži. Nije to baš jedan, dva, tri, idemo dalje. ’Vamos a la playa’, što kažu španci. Put mora da postoji. Nije se jedan Dejan Bodiroga, primera radi, samo pojavio tek tako“.

U medjuvremenu smo dobili Bjelicu, Teodosića, Bogdana Bogdanovića, dok je fokus sada na Nikoli Jokiću. Odluka Denverovog centra da preskoči kvalifikacioni turnir za Olimpijske igre izazvala je letos velike polemike u srpskoj javnosti. Svetislav Pešić je i tada pozivao na razumevanje, a i sada to čini.

Karakteristika našeg naroda je da imamo kratko pamćenje. Mada je tako u celom svetu, živimo u doba interneta. Mi smo vrlo zaboravili da je Jokić već igrao za reprezentaciju i osvajao neke medalje. Tako da nije baš da je uvek otkazivao. A otkazivali su i drugi naši veliki igrači, asovi koji su osvajali i koji nisu osvajali. Nisam lud da ne računam na Jokića, ne zato što je proglašen za MVP-a, već zbog toga što je potreban reprezentaciji. Ali dugačak je put do sledeće godine, desiće se puno stvari. Ne samo na njega da računam, već na sve koje ste pomenuli. Oni su zapisani ne olovkom, već flomasterom“.

 

KAD BIH POČEO DA RAZMIŠLJAM O STRANCIMA ODMAH BI ME RAZAPELI

A koliko u stvari Pešić ceni tu lojalnost reprezentaciji najbolje govori njegov odnos prema Stefanu Joviću, momku koji ne samo da se odazvao pozivu Igora Kokoškova tek nakon što je izašao iz povrede, već zato što je zbog povrede zadobijene u dresu reprezentacije sada bez ugovora. Zato je bio i jedan od prvih koje je Pešić ne pozvao telefonom, nego posetio.

Pominjem baš njega jer sam ga posetio u Nišu, da vidim kakva je situacija sa njegovom nogom. Bio je u Minhenu na pregledu. On je vrlo važan igrač za reprezentaciju. A povredio se na utakmici reprezentacije i izgubio je ugovor za ovu godinu. To je ta druga strana medalje o kojoj navijači i mediji ne razmišljaju. Ja sam čvrsto ubedjen da svi ti igrači o kojima govorimo žele da igraju za reprezentaciju. Samo se prioriteti menjaju, vlasnici njihovih sudbina sada su i klubovi, agenti... Moć trenera se smanjuje. Ne samo u košarci već i u fudbalu“.

Zato Pešić odbija da priča o tome kako bi mogla da izgleda reprezentacija Srbije pod njegovim  vodjstvom, bar kada govorimo o igračima. Podseća da se prošle nedelje u prvom kolu Evrolige povredio i Nikola Milutinov, odmah ga je selektor pozvao. Nije tajna ni da u zemlji manjoj od one u kojoj smo odrastali bunar igrača više nije veliki kao nekad. Ostale ey-YU zemlje već su stekle naviku da rupe u timu krpe i strancima. Srbija je uz Litvaniju jedina ozbiljna zemlja koja tome odoleva.

Pravo da vam kažem, kada bih počeo da razmišljam o tom pitanju, svi bi me razapeli odmah. Tako da uopšte i ne razmišljam“, sa osmehom na licu odmahuje rukom Pešić na pitanje o nekom Amerikancu u reprezentaciji Srbije.

Umesto toga nudi drugačiji koncept. Da svi koji vole srpsku košarku stanu iza tvrdnji da je reprezentacija najbitnije i da reči pretoče u dela. A da se reprezentativcima ne smatraju samo oni koji odlaze na velika takmičenja. U saradnji sa novim direktorom reprezentacije Draganom Tarlaćom – koji je tu funkciju obavljao i kada su stasavale generacije 92, 93, 94, medju njima i Bogdan Bogdanović – potrudiće se da potencijalni materijal za državni tim pronadju i na najskrivenijim mestima.

Želimo da upoznamo sve igrače, ne samo ove iz Zvezde i Partizana, već i iz Mege, Borca, FMP-a, KLS-a. Da vidimo šta se tu dešava. Napravićemo spisak olimpijskih kandidata koji će dobiti status reprezentativca. Da znaju da nisu pozvani za neke akcije samo zbog toga što igrači iz NBA ili Evrolige ne mogu da igraju. Već da da dobiju osećaj da smo tu za njih, da pripadaju, usput i da dobiju priliku da pokažu šta mogu. Ciljevi odredjuju motivaciju. Videćemo igrače iz U19 reprezentacije koja je igrala Svetsko prvenstvo. Pozvaćemo ih na kontrolne treninge, da se malo upoznamo, da treniramo, vidimo kako razmišljaju. Posećivaću treninge, razgovaraću sa trenerima, pratiću kako se ti igrači razvijaju“, kaže Pešić.

 

NA KRAJU BALADE MORAŠ DA IMAŠ PLEJMEJKERA I CENTRA

Tako su uostalom svojevremeno iz anonimnosti iskočili i Bjelica i Marko Kešelj ii Jović i Nikola Kalinić... I mada klubovi tu imaju presudan uticaj... “To ne znači da mi koji smo u reprezentaciji treba da kažemo: ´Loše su radili, pa mi nemamo igrače, nemamo plejmejkera, nemamo peticu´. Ne možemo to da kažemo na taj način. Ne smemo to ni da pomislimo. Jer to znači da mi ništa nismo ni radili. Naš posao je da idemo tamo, da pričamo sa trenerima. Moramo da im pridjemo“. Nije ni slučajno što selektor priča baš o plejmejkeru i petici. Jer dok razgovaramo o tendencijama u svetskoj košarci Pešić primećuje da se uvek nešto menjalo – od uvodjenja trojke, skraćenja napada i čega sve ne – ali da se jedna stvar nikada ne menja. “Sve su pozicije važne, ali na kraju balade moraš da imaš plejmejkera i centra. Kažem, svi su važni, ali ako hoćeš da osvajaš titule onda moraš da igraš tesne završnice, izjednačene utakmice, kad se lomi. A tu mora da se zna ko rešava, ko postavlja blok. Ko kosi, a ko vodu nosi“. Problem je samo što navijač ima nekada nije jasno zašto se treneri opredele za jednog, a ne drugog igrača. I posebno su meki na mlade igrače.

Tako je svuda. Izašla je vest oko Ronalada Kumana, a znam Djoana Laportu, super mi je prijatelj držao je i ovde neka predavanja... Znam kako razmišlja, poznaje fudbal, najbolji je prijatelj pokojnog Krojfa, bio mu je advokat. I on je navodno rekao – nisam siguran da jeste – da od Kumana traži da igraju igrači iz La Masije, da igraju moderno kao kod Gvardiole i da se osvajaju titule. Pa na koji način je to moguće? Tako je i u Srbiji. Kad sam bio trener Crvene zvezde, što ne igra Nemanja Nedović? Neki tamo iz ugla tribina viče: ’Pusti Nedovića, šta si ga stavio na klupu, on je naslednik Dražena Petrovića, on je najbolji plejmejker’. čuj, on to zna bolje od mene, možeš misliti. Naši navijači bi da non-stop dolaze nova lica. I da bude rezultat i da bude moderno“.

Sreća je naša da imamo trenere koji ipak nešto više znaju o košarci zbog čega ih uostalom i cene širom sveta. A ono što izdvaja jednog Pešića ili Željka Obradovića ili recimo pokojnog Dudu Ivkovića jeste to što na vrhu traju već – decenijama.

Jesam ja u godinama, ali i dalje sam aktuelan, ne zato što drugi to žele od mene, već zato što ja želim da budem još bolji trener. I zato razmišljam i o tome kako bi sve moglo da izgleda kroz koju godinu. Uvek je tako bilo. Uvodjenje linije za tri poena je recimo bilo revolucionarno, time je promenjena košarka ne samo iz ugla napada, već i odbrane. Posle toga došla je promena sa 30 na 24 sekunde, pa onda da posle skoka u napadu imaš samo 14 sekundi... Traže se brze odluke, a za njih su potrebni izuzetno tehnički i taktički obrazovani igrači“, premotava Pešić film i naglas razmišlja. “Brze odluke ne donosi samo atletika, važna je i inteligencija i tehnika i taktika dovedena do savršenstva. Mi u Evropi nikada nećemo moći da igramo košarku iz NBA. Ovde dominiraju belci koji nemaju takvu atletiku. Drugačija su i pravila, drugačije se brani... Na kraju krajeva, svi bismo mi voleli da nam mladi igrači budu na parketu, da igramo moderno i da dobijamo utakmice. Ali to nije moguće. Od nečega moraš da odustaneš. Voleli bismo da nam spoljni igrači igraju pozicije jedan, dva, tri, pa ako može i četvorku. Pa, ne može. Da sve može, trener ti ne bi ni bio potreban“.

 

NIJE POŠTENO DA PRISVAJAMO EX-YU MEDALJE

Deo javnosti sada će reći: treneri nam nikada nisu potrebniji. Posle Dude, Žoca, Karija, Boše Maljkovića nismo dobili stratege tog kalibra. Zašto?

Druga su vremena bila. Ja kada sam bio direktor Bosne, Ferid Bešlagić – bio je ministar finansija Bosne i Hercegovine, dakle i tada smo živeli od države – mene pozove i kaže: ’Jesi li našao trenera?’. Pa gde da ga nadjem za dan? Sada kada trener ode u subotu, već u nedelju 20 ponuda imaš na stolu od agenata. Tada nije bilo tako. Malo je bilo trenera. Ja prvi nisam hteo da budem trener, studirao sam ekonomiju, želeo sam da iskustvo igranja stavim u biznis. Danas je to profesija“, pravi Pešić uvertiru pre no što pojašnjava zašto je to sve važno.

U ona vremena je drugačije bilo, mogao si da izgubiš. Nismo stalno pobedjivali. Ni Ranko Žeravica nije stalno pobedjivao. On je u jednom momentu sa autoritetom, kada je vodio Zvezdu osamdesetih, ubedjivao i uspeo da ubedi ljude da je bolje da ne budemo prvaci već da proizvodimo igrače. Takav je trener bio. On je napravio Partizan. On je doveo Dudu kao pomoćnika. I gubio je, ali niko ga nije terao“.

Za slične primere, smatra Pešić, ne moramo ni da idemo toliko daleko.

Sale Djordjević je uradio fantastičan posao. Možeš da gledaš ovako ili onako, ali osvojiti srebrne medalje na tri prvenstva na kojima je učestvovao, pa i to Svetsko prvenstvo... To je za poštovanje. Drugo, smanjili smo se, nije sada cela Jugoslavija već Srbija“. Otvoren je Kari i na pitanje da li je onda pošteno što prisvajamo sve te medalje koje je osvajala bivša država? “Pa, naravno da nije. Sigurno da nije. Zajedno smo ih osvajali“.

Uz važnu napomenu ipak...

Uticaj trenera iz Srbije je uvek bio najveći. Taj Ranko Žeravica je bio trener kada smo osvojili prvu zlatnu medalju na Svetskom prvenstvu i jedina olimpijska zlatna medalja je pod njegovim vodjstvom. A trener je sa prostora Srbije. To moramo da priznamo, bez ikakvog umanjivanja vrednosti trenera u Hrvatskoj, Bosni, Makedoniji ili Crnoj Gori, ipak su tvorci jugoslovenske metodike trenera i selekcije, jedinstvene u svetu, bili profesor Aca Nikolić i Ranko. I svi ostali koji su dolazili, vrhunski treneri poput Mirka Novosela, Skansija su proizvod toga... Boša je odavde izašao, ja sam odavde izašao. Trener koji je imao najveći uticaj na mene bio je Ranko Žeravica. Bez obzira što me je stavljao na klupu jer sam bio nedisciplinovan, a-ha-ha“.