Tihi pokolj baka i deka širom sveta
- Zdravko Elez
- 07.05.2020.
Englezi se koriste nazivom Care homes, Italijani Case di riposo, na španskom naziv je Casa de retiro, na francuskom Maison de retraite. Jedan se francuski kolega koristio slikovitim opisom: to su institucije koje udomljuju ljudska bića koja su najbliža poslednjoj stanici. Rovinjski pesnik Giusto Curto usporedio je „starački dom“ s jesenjim stablom jer pri svakom jačem vetru požutelo lišće opada.
Čelnik Svetske zdravstvene organizacije (WHO) za Evropu Hans Kluge izjavio je da pedeset posto žrtava koronavirusa u Evropi otpada na populaciju domova za starije i nemoćne osobe.
„Suočeni smo s tragedijom ogromnih i nesagledivih razmjera“, dodao je Kluge.
Situacija nije ništa bolja ni u SAD-u: procena žrtava je u toku. U jednom domu u državi Nju Džersi sa 700 raspoloživih kreveta, otkrivena je mrtvačnica puna tela umrlih. U jednom domu u Kataloniji zdravstvene su službe pronašle tela umrlih štićenika još u krevetima. Već smo pisali o stravičnoj situaciji u Italiji gde je u toku „tihi pokolj italijanskih deda“. Orkan pandemije stresao je jesenja stabla zapadne civilizacije koja kreće neminovno na strmi put obračuna s vlastitom savdšću.
Neće biti lako, već sada na evropskim sudovima gomilaju se tužbe zbog toga što nije bilo ni minimum garantovane zdravstvene zaštite. Rezultati istraga preliće se i u političku arenu i, ako Bog da, mnoge će političke garniture širom Evrope i sveta biti izbrisane s političke karte. Kad govorimo o 80 i 90-godišnjacima mislimo na generaciju Evropljana koja je podigla kontinent iz pepela Drugog svetskog rata.
Nedavno sam razgovarao s predsednikom porečkog udruženja penzionera „Galija“ Francom Dobrilovićem koji mi je s ponosom ponudio podatak da Poreč ima oko 4.000 penzionera i da je velika većina njih penzionisana s punim radnim stažem. To su ljudi koji su decenijama punili proračunske kase od jedinica lokalne samouprave do one središnje, državne.
Ovih je dana u italijanskim medijima objavljeno poslednje pismo 85-godišnjeg penzionisanog advokata koji je umro od korone u jednom domu za starije i nemoćne. Pismo je posvetio sinovima i unucima: osnovna je poruka da je čovek bio svestan da umire kao broj, u totalnoj samoći, vezan za krevet i nemoćan da se brani. Kaže „brijali su me i prali tek kad bi saznali da mi neko od rodbine dolazi u posetu“.
Novinar lista Korijere dela sera Mikele Farina usporedio je staračke domove s ostrvom na koje živi paralelni, zaboravljeni narod, neka vrsta Bermudskog trougla, koji izbegavaju i drže na pristojnoj distanci. Istražno sudstvo u svim evropskim zemljama imaće pune ruke posla jer govorimo o brojci od oko 100.000 umrlih štićenika domova na globalnom nivou. To je jedan pristojan grad.
Mislim da je ova kriza razgolitila nesnošljivi hedonizam zapadne civilizacije koji isključuje bolest, starost i smrt. Virus nagriza i ustaljeno, glupo uverenje da je dostignuti stepen tehnološkog razvoja resetovao istoriju, uvereni smo da je ona ispod nas, nešto što je prošlo i prevladano. Učenicima i studentima osnovnih i srednjih škola trebalo bi ponuditi na čitanje statute istarskih gradića na kojima se nekad davno gradio socijalni i društveni sistem kapilarno i linearno iznad i preko klasnih i starosnih razlika.
Jednom sam posetio istarska udruženja u Njujorku. Stariji članovi pričali su mi da se udruživanje po zavičajnoj liniji, početkom prošlog veka, gradilo po nekim prioritetima: pomoć gladnima i pokrivanje troškova sahrane onim članovima čije porodicei nisu bile u mogućnosti ponuditi dostojnu sahranu. Na kraju, dok se ekonomska kriza sprema da pokažei zube prisećam se pokojnog Žminjca Prima Rovisa koji mi je govorio: „Picio mio, el mondo no iera mai cussi pien de bori“ („Mali moj, u svetu nije bilo nikad nagomilano toliko novca kao danas“). Kriza će, nadam se, prisiliti politiku na promišljanje novog sistema raspodele. S kojim političkih oblicima ili režimima će se to sprovesti, to još niko ne zna.
Izvor: Glas Istre/Elio Velan/Foto: S. Ježina