Uoči projekcije filma “Svjedok“ u
Čikagu, razgovaramo sa scenaristom i režiserom Denisom
Bojićem, autorom koji iza sebe ima niz
zapaženih dokumentarnih ostvarenja,
posvećenih teškim, ali važnim temama iz
naše prošlosti. Kao direktor Memorijalnog
centra Republike Srpske, naš sagovornik
radi, na tome da se sačuva svaka priča,
svaki dokument, svaki glas. Ovo za njega
nije samo umetnost, ovo je misija.
Film Svjedok“ rađen u produkciji Radio-televizije Republike Srpske, nosi
snažnu poruku, jer nije reč samo o priči o
jednom čoveku patologu dr Zoranu
Stankoviću, koji je centralna ličnost filma,
već o kolektivnom svedočanstvu naroda.
Čikago, grad u kojem žive hiljade
ljudi čije porodice nose ratne traume,
uskoro će ugostiti ovu posebnu filmsku
priču, to kolektivno svedočanstvo naroda
koji želi da čitavom svetu glasno kaže
istinu o svom stradanju.
U filmu je učestvovalo više od
osam hiljada ljudi, pa “Svjedok“ nije samo
film, već zajednički glas, snažan poziv da
se istina ne zaboravi i da se čuje još dalje
i još glasnije.
Film “Svjedok“ posvećen je
celokupnom srpskom stradanju, ali i dr
Zoranu Stankoviću — čoveku koji je,
možda više nego bilo ko drugi, forenzički
i lično svedočio o istini stradanja. Kako
ste odlučili da upravo on bude centralna
figura ovog filma?
“Dr Zoran Stanković je bio
čovjek koji je u najtežim vremenima imao
snage da pogleda smrt u oči i da iz smrti
izvuče istinu. On nije bio samo specijalista sudske medicine – on je bio moralna
vertikala i savjest jednog naroda. Njegove
obdukcije, izvještaji i svjedočenja predstavljaju najdublje, najsnažnije i najneoborivije dokaze o onome što se u kontekstu stradanja i patnje dogodilo srpskom
narodu tokom ratova devedesetih godina.
Zbog toga je bio prirodan izbor
za centralnu figuru filma. Kroz njega se
nije mogla ispričati samo priča jednog
čovjeka – njegovo djelo je priča čitavog
naroda. Ono što ovaj film čini dodatno
posebnim jeste i činjenica da u njemu
učestvuju članovi porodica stradalih Srba
sa skoro svih prostora gdje je stradao srpski narod tokom ratova devedesetih.
Dovoljno je reći da je u filmu dobrovoljno
učestvovalo više od osam hiljada ljudi. Ne
statista i plaćenih ljudi, već članova
porodica poginulih i nestalih civila i vojnika koji su svojim prisustvom pokazali
razmjere srpskog stradanja te odali počast
žrtvama i dr Stankoviću. Dakle, “Svjedok“
nije samo priča dr Stankovića – to je
kolektivno svjedočanstvo naroda koji želi
da čitavom svijetu glasno kaže istinu o
svom stradanju.”
[ta je u njegovoj ličnosti za Vas
bilo filmski najvažnije: stručnost,
hrabrost, dostojanstvo ili borba protiv
zaborava?
“Njegova stručnost je bila temelj,
njegova hrabrost štit, a borba protiv zaborava smisao. To troje u jednom čovjeku
čini ga izuzetnim, gotovo mitskim likom.
Ali ono što je meni bilo najvažnije jeste
što je sve to kod njega postojalo zajedno
– kao jedinstvena cjelina.
Kao doktor imao je autoritet da
govori naukom. Kao čovjek, imao je rane
koje su pokazivale da istina nije apstraktna, nego duboko lična. A kao svjedok,
imao je misiju – da istinu sačuva i prenese
dalje. Kada se tom mozaiku dodaju glasovi majki, očeva, supruga i djece koji u
filmu svjedoče iz svojih perspektiva, perspektiva nekoga ko je najmilijeg prepoznavao u masovnoj grobnici, dobijate ono
što nijedan naučni izvještaj ne može dati
– kolektivnu, autentičnu snagu naroda
prikazanu kroz stradanje i patnju”.
Film ne samo da prikazuje
stradanje Srba, već i ličnu žrtvu čovjeka
koji se godinama suočavao s mrtvima, ali
i sa globalnim ćutanjem o srpskom
stradanju. Kako ste preneli taj
psihološki i ljudski teret na ekran?
“Najveći izazov bio je prikazati
teret koji se ne vidi – onu tišinu u čovjeku
koja izjeda iznutra. Nisam želio da film
bude samo niz izjava ili arhivskih snimaka. Želio sam da publika osjeti tišinu
izmedju riječi, pogled koji traje duže nego
što bi trebalo, pauze u kojima se krije
cijeli život bola.
Ali istovremeno, film nije ostao
samo na Stankoviću. U njemu svjedoče
članovi porodica iz svih krajeva gdje je
stradao srpski narod. Ta svjedočanstva
čine da “Svjedok“ nije film samo o jednom čovjeku, nego o pravu na istoriju,
istini o srpskom stradanju, kolektivnoj
traumi i o kolektivnom dostojanstvu koje
se branilo i čuva do danas. Važno je reći
da je film izmedju ostalog sniman na
lokacijama masovnih grobnica te
autentičnim mjestima srpskog stradanja:
Mrkonjić Grad, Kravica, Jelačići, Brod i
Glođansko Brdo.”
Koliko Vam je bilo važno da
prikažete istinu koja je potkrepljena
naučnim i forenzičkim dokazima, a ne
samo ličnim emocijama?
“To je bilo presudno.
Emocije bez dokaza mogu biti
osporene, ali dokazi bez emocija
ostaju hladni i nerazumljivi široj
publici. Zato je spoj bio ključan.
Dr Stanković je iza sebe ostavio
obdukcijske nalaze, forenzičke
izvještaje, nepobitne materijalne
dokaze o stradanju Srba – i to na
hiljade. Oni su kičma istine.
Ali da bi oni progovorili
pred kamerom, trebalo je dodati i
ljudsko lice – sestru koja plače,
oca koji šuti, porodicu koja nosi
uspomenu. Tako nastaje cjelina:
nauka daje neoborivost, a emocija daje dušu. I upravo to je ono
što Zapad često ignoriše kada je
srpsko stradanje u pitanju – neoborive dokaze koji se ne uklapaju u unaprijed stvorene narative.”
Kako je izgledala međunarodna reakcija na film? Da
li su postojali pritisci da se
priča “ublaži“?
“Na međunarodnim
projekcijama reakcije su bile vrlo
snažne. U svim salama zavlada
tišina nakon filma – ona teška,
mukla tišina koja znači da su
ljudi upravo vidjeli nešto što ih
je duboko pogodilo. Bilo je i pritisaka, uvijek u formi sugestija
da se priča “ublaži“. Ali moja
misija nikada nije bila da pravim
balans, nego da prikažem istinu
ma koliko teška i bolna bila.
Ono što je bilo posebno
važno jeste da je film dobio
najveću moguću podršku institucija Republike Srpske i
Republike Srbije. Ministarstva,
kulturne ustanove, predstavništva
u inostranstvu – svi su stali iza
filma. To znači da ovo nije samo
projekat jednog autora, već glas
naroda i institucija zajedno.”
Mislite li da umetnost,
konkretno film, može promeniti
narativ koji godinama formiraju mediji i politika kada je reč
o srpskom narodu?
“Politika kreira narative
odozgo, ali umjetnost prodire
odozdo – u srce čovjeka. Možda
jedan film neće promijeniti političke stavove ili naslove u
velikim medijima, ali može
probuditi sumnju, saosjećanje i
pitanja u čovjeku koji gleda. A
kad se promijeni pogled jednog
čovjeka, promijenjen je svijet.
„Svjedok“ je važan za
srpski narod jer predstavlja jedan
od najsnažnijih istorijskih argumenata našeg stradanja. Ali on je
važan i za svijet jer pokazuje da
su forenzički dokazi univerzalni.
Kada publika u Americi vidi
majku iz Mrkonjić Grada ili oca iz
Zvornika, oni ne vide samo “srpsku priču“ – oni vide univerzalnu
ljudsku tragediju. I to je snaga
filma – da ruši zidove i prevodi
bol na jezik koji svi razumiju.”
Film “Svjedok“ biće
prikazan u Čikagu 27. septembra, kao bonus filmska premijera uoči Srpskog filmskog festivala Čikago. [ta biste poručili
toj publici?
“Čikago je grad u kojem
žive hiljade ljudi čije porodice
nose ratne traume. Ova projekcija je posebna jer će mnogi od
njih prvi put vidjeti da se njihova istina čuje i u srcu Amerike.
Moja poruka je: dodjite
jer ovaj film govori i o vama. U
njemu su i vaši gradovi, vaše
porodice, vaša sjećanja. Dodjite
jer ćete osjetiti da je naša bol
zajednička. Da naša žrtva nije
sama i nije zaboravljena. Ovaj
film jeste naš zajednički glas, ali
i poziv da ga podignemo još
snažnije pred svijetom.”
Kada gledalac izadje iz
bioskopa nakon ovog filma, šta
biste želeli da ponese sa sobom?
“Želim da ponese
osjećaj da je bio svjedok istine o
srpskom stradanju. Da ponese
bol, jer bez bola nema katarze.
Da ponese saosjećanje, jer bez
saosjećanja nema ljudskosti. I da
ponese snagu, jer bez snage nema
nastavka borbe za istinu.
Ali isto tako, želim da
ponese i ponos. Jer ovaj film
pokazuje da srpski narod ima
snage da o svojim žrtvama govori pred svima dostojanstveno, sa
dokazima i sa hrabrošću.”
Srpska stradanja ostaju jedna od najmračnijih, ali i
najmanje ispričanih priča
savremene istorije. Da li planirate da nastavite sa ovakvim
projektima?
“Da, to je moj životni
poziv. “Svjedok“ je dio jednog
šireg procesa – stvaranja najveće
audio-vizuelne baze
svjedočanstava o stradanju Srba,
arhive koja će ostati za generacije. Kao direktor Memorijalnog
centra Republike Srpske, radim
na tome da se sačuva svaka
priča, svaki dokument, svaki
glas. Dokle god postoji ijedna
majka koja nije rekla svoju
priču, dokle god postoji ijedna
porodica koja čeka da se njihov
glas čuje, moj posao neće stati.
Ovo nije samo umjetnost, ovo je
misija.”
I za kraj, da li je
“Svjedok“ film samo o prošlosti
ili i upozorenje za budućnost?
“„Svjedok“ je spomenik
prošlosti, ali i alarm za
budućnost. On pokazuje šta se
desilo, ali i upozorava šta se
može desiti ako se istina zaboravi. Zaborav je aktivna prijetnja
za srpski narod.
Za nas on se može
iščitavati kao testament. Za svijet,
on znači da mora imati u vidu –
ako se ignoriše tuđa istina i tuđi
bol, sutra će neko zaboraviti i
vašu istinu i vaš bol. To je jedna
od univerzalnih poruka filma –
pravo na istinu ne poznaje granice
i narode, nego pripada cijelom
čovječanstvu.
Marijana Maljković
Dodatak o filmu
Film ‘Svjedok’ prvobitno je zamišljen i baziran na dokumentaciji i svjedočanstvima
specijaliste sudske medicine iz Beograda prof. dr Zorana Stankovića, koja se odnose na stradanja srpskog naroda tokom ratnih dešavanja devedesetih godina na prostoru zemalja bivše
Jugoslavije. Nažalost, prof. dr Zoran Stanković preminuo je neposredno pred početak snimanja
filma.
Radeći na više od 50 masovnih grobnica širom bivše zemlje i obdukciju više od 7.500
žrtava, prof. dr Zoran Stanković jedina je osoba koja je na ovakav način svjedočila o razmjerama stradanja srpskog naroda.
Ovo je, ujedno, i istorijski presjek koji kroz filmski izraz, u velikoj mjeri, objedinjuje
mapu stradanja srpskog naroda. Samo na teritoriji Bosne i Hercegovine, prof. dr Zoran Stanković
radio je ekshumacije i obdukcije na više od trideset masovnih i pojedinačnih grobnica i to na lokalitetima: Sarajeva, Tuzle, Sokoca, Pala,
Mostara, Bileće, Trebinja, Nevesinja, Kamenice, Zvornika, Skelana, Šekovića, Kravica, Srebrenice, Bratunca, Sandića, Rogatice, Milića, Brčkog,
Broda, Ugljevika, Priboja kod Lopara, Kupresa, Bihaća i Mrkonjić Grada.
Uz arhivski materijal i arhivska svjedočanstva profesora dr Zorana Stankovića i svjedočenja preživjelih članova porodica žrtava, u
filmu su učestvovali i članovi njegove najuže porodice i njegovog obdukcionog tima, ali i novinari, snimatelji, advokati, a o tragičnim sudbinama članova svojih porodica, ličnim strahotama kroz koje su prolazili u procesima identifikacije, kako je navedeno u saopštenju, u filmu
govore brojni pripadnici srpskog naroda.
Srpski filmski festival Čikago u saradnji sa Ministarstvom kulture
Republike Srpske i Predstavništvom Republike Srpske iz Vašingtona,
pre ovogodišnjeg Festivala vam donosi bonus filmsku premijeru
Istorijsko-dokumentarni film – Denisa Bojića
“SVJEDOK“
27. septembra u 17h.
Ulaz slobodan.
Nakon projekcije filma, otvorena diskusija sa režiserom Denisom Bojićem
i gostima u Gaslajt klubu – hotel Hilton, uz posluženje i koktel.
Povedite svoje prijatelje Amerikance i pripadnike drugih zajednica,
film ima engleski prevod.
AMC DINE-IN Rosemont 12,
9701 Bryn Mawr Ave, Rosemont, Illinois 60018.
Broj mjesta je ograničen, rezervacije poželjne na email:
ogledalo@gmail.com