Rajko Grlić jedno je od najznačajnijih imena jugoslavenske i hrvatske kinematografije. Njegova karijera traje više od pet decenija, a filmovi poput Samo jednom se ljubi, Ustav Republike Hrvatske i Čaruga ostavili su dubok trag u regionalnoj i svetskoj filmskoj sceni. Kao reditelj, scenarista i producent, Grlić je poznat po hrabrom pristupu temama identiteta, ljubavi, politike i društvenih previranja. Dobitnik je brojnih medunarodnih nagrada, a njegovi filmovi prikazivani su na prestižnim festivalima širom sveta. Osim filmskog stvaralaštva, Grlić je aktivan i u edukaciji mladih filmskih autora, kao profesor na uglednim filmskim školama.
Vaš film “Svemu dodje kraj” biće prikazan na Srpskom filmskom Festivalu Čikago, Univerzalna priča, prisutna u svim vremenima, inspirisana je romanom “Na rubu pameti”, Miroslava Krleže. Jeste li se naslovom poigrali i sa najavom kraja Vaše rediteljske karijere, koja je bila svetska, kroz koju ste pomerali i fizičke, ali i granice u glavama gledalaca, saradnika, ponekad možda i svojih protivnika?
“Prije svega moram se ispričati što neću biti u mogućnosti doći na festival. Prije nekoliko dana operirao sam koljeno i to me prisililo da promijenim sve planove. Trebao sam doći u Ameriku sredinom novembra, ali ću zbog rehabilitacije doći tek sredinom Januara. Zaista mi je žao jer sam se jako veselio toj projekciji. Da, film je inspirian romanom Miroslava Krleže. To je roman koji govori o tridesetim godinama prošlog stoljeća i učinilo nam se da je situacija u kojoj je pisan vrlo slična ovoj u kojoj se mi danas nalazimo. Htjeli smo, više od priče, uhvatiti njegovu ljutnju i bijes na to vrijeme i time ispričati zašto smo mi nesretni u ovom. A što se tiče zadnjeg filma, mene tu ne treba pretjerano ozbiljno shvaćati. Ovo je moj četvrti zadnji film i nakon svakog prethodnog sam bio siguran da više neću imati snage da još jednom krenem u tu avanturu. Ali dogodilo se, kao što se i sada potajno nadam, da ću snimiti još jedan zadnji film.”
Koji deo hrvatske stvarnosti ste želeli da istaknete kroz ovaj film? Ili je to, opet, naša globalna stvarnost, na žalost?
“U Hrvatkoj, kao i u Srbiji paralerno živi više stvarnosti. Stvarnost onih koji imaju i koji vladaju i stvarnost svih drugih. Te dvije stvarnosti kako što vidimo ne komuniciraju. A kako su mene uvijek više zanimali ljudi iz ove doljne stvarnosti pokušavao sam pričati priče o njima i njihovom pokušaja preživljavanja, pod pritiskom ove gornje stvarnosti.”
Vaši filmovi često pomeraju društvene granice – koje ste granice najviše želeli da pomerite?
“Kada radite film vi ne mislite o promjeranju granica. Pričate priču i pokušavate je ispričati do kraja, bez obzira da li je prešla ili nije neke moralne ili društvene granice. Uostalom, imam sedamdeset i osam godina i ne moram paziti da li ću se nekom zamjeriti ili ne. Pokušao sam tako pričati čitav život, pa ne vidim razlog da tu išta promijenim.”
Kako se vaš stil menjao kroz decenije stvaranja, koji su Vas reditelji i filmovi najviše oblikovali tokom karijere?
“Sve se mijenja, pa tako i ja. A time i moji filmovi. A što se tiče režisera koji su na mene utjecali to je duga lista koju nema smila nabrajati, od Buniuela i Bresona, do Godarta i Felinija, od Wildera… I sve tako redom do nekih današnjih majstora”
Vaši filmovi često kritikuju društvo kroz likove „malih ljudi”. Zašto vam je ta perspektiva važna?
“Meni je žablja perpektiva uvijek bila zanimljivija od ptičje. Bolje je ukorenjena u prostor i vrijeme, šarenija je, prljavija i za pričanje priča puno podatnija.”
Kako reagujete na negativne komentare i kritike, posebno u domovini?
“Kada ste “mladi perspektivni reziser” bolno ih primate sa srcem, Kada dodjete u moje godine i postanete “doajen kinematografije” onda vas to više ne dotiče.”
Kao profesor na Univerzitetu u Ohaju, kako pristupate radu sa studentima? Koji savet najcešce dajete mladim rediteljima?
“Radim s njima filmove, ponekad i dugometražne. Pokušavam im biti i mama i stric, producent i dreser životinja. Učim ih na onom što oni rade. To boli i u tome se, barem moje iskusto tako govori, daleklo najviše nauči.”
Šta biste poručili publici našeg Festivala, koliko su za Vas Festivali i nagrade značajni?
“Nagrade su značajne, ali ja, kada ih god primam, pomislim na rečenicu svog praškog profesora Elmara Kosa, koji mi jednom rekao:” Kada primiš nagradu, primi ju skrušeno i s poštovanjem prema onome tko ti ju je dao, ali već sutra ju zaboravi i nemoj slučajno u nju povjerovati!” A publici bih poručio da uživa u filmovima i da na platnju u tamnoj dvorani nadje nešto što ima nekih dodirnih točaka s njihovima životima. Sretne vam projekcije! “
Šta biste zapisali na „odjavnoj špici” svoje karijere?
“Nastaviti će se!”
Razgovor s Rajkom Grlićem podsetio nas je koliko film može biti snažan alat za razumevanje društva i ljudske prirode. Njegova strast prema pričama i hrabrost u istraživanju složenih tema ostaju inspiracija za sve koji vole kinematografiju. Nadam se da će i naši gledaoci i gosti Festivala uživati u filmu “Svemu dodje kraj”, toj drami o životnim raskrsnicama na kojima postavljamo pitanja o smislu i kraju svega što poznajemo. Jer, kao što i Rajko Grlić kaže, film je razgovor izmedju autora i publike, izmedju prošlosti i budućnosti, izmedju onoga što jesmo i onoga što bismo želeli da budemo.