Piše: Mila Filipović
Denis Bojić, direktor Memorijalnog centra Republike Srpske, koji se bavi očuvanjem istine o stradanju srpskog naroda kroz audiovizuelna svedočanstva, uz digitalnu arhivu sa više od 1.500 snimljenih svedočanstava, otvoreno govori da se istina više nikada ne može prećutati ili iskriviti, a da će svaka buduća generacija imati pristup ljudskim licima i glasovima svedoka.
Zbog toga je nedavno pokrenuo i medijsku kampanju u Njujorku, za koji često kažemo da je centar sveta, kojom na moderan, digitalni način svetu predstavlja činjenice o stradanju Srba u ratovima devedesetih na prostorima bivše Jugoslavije, posebno naglašavajući stradanja dece.
“Svaki narod ima pravo da svijet upozna sa svojom istorijom, posebno sa njenim najtežim dijelovima. Srbi su u 20. vijeku preživjeli ratove, genocid, progone i velika stradanja, ali se o tome van naših prostora govorilo malo i nedovoljno. Otišli smo da pokažemo dokumente, fotografije, činjenice i ljudske sudbine koje su decenijama ostajale izvan pažnje međunarodne javnosti. Njujork je grad u kojem se svakoga dana susreću različiti jezici, kulture i pogledi na svijet. Ako želite da pošaljete poruku koja neće ostati zatvorena u regionalnim okvirima, teško je pronaći adekvatnije mjesto.”
Zašto je važno da se tema stradanja Srba predstavi upravo međunarodnoj zajednici?
“Zato što istorija ne pripada samo narodima koji su je živjeli. Ona isto tako pripada svijetu i pripada generacijama koje dolaze. Ako jedan dio istorije ostane nepoznat, onda ni slika prošlosti nije potpuna. Godinama govorimo da želimo razumijevanje međunarodne javnosti kada je naše stradanje u pitanju. Razumijevanje ne dolazi samo od sebe. Ono se gradi predstavljanjem činjenica i razgovorom. Nijedan narod ne može očekivati da će drugi učiti njegovu istoriju ako je on sam ne predstavlja. Ne tražimo poseban položaj niti drugačiji odnos prema srpskim žrtvama. Tražimo isti odnos koji zaslužuje svaka nevino stradala osoba. To je pitanje civilizacijskih vrijednosti.”
Koliko su strani sagovornici upoznati sa stradanjem Srba tokom 20. veka i da li je bilo iznenađenja u reakcijama ljudi na ulicama Njujorka koji se prvi put susreću sa ovim činjenicama?
“Njujork je grad u kojem svi nekuda žure. Zbog toga nam je bilo važno da sadržaj bude jednostavan, jasan i dostupan svakome ko ga vidi makar nekoliko sekundi. Mnogi su fotografisali ekrane, skenirali QR kodove i tražili dodatne informacije. Neki su prilazili sa pitanjima, drugi su samo nekoliko minuta ćutali i gledali fotografije. U takvim trenucima shvatite da ljudska priča ne poznaje jezičke ni nacionalne granice. Ljudi možda ne znaju istoriju srpskog naroda, ali razumiju šta znači izgubiti dijete, roditelja ili kuću. To je jezik koji svi razumiju.
Najveći utisak ostavljali su prolaznici koji su prvi put vidjeli fotografije, pročitali podatke ili zastali ispred pokretne izložbe te nakon svega izrazili svoje emocije. Mnogi su prilazili sa iskrenom radoznalošću. Pitali su gdje i kako mogu saznati više. Te reakcije pokazuju da nije problem u tome što ljudi ne žele da čuju. Problem je što često nisu imali priliku da čuju.
Posebnu vrijednost imalo je interesovanje srpske dijaspore. Mnogi su nam govorili da prvi put osjećaju da neko na ozbiljan način predstavlja dio istorije koji je i njihov lični porodični teret. Generalno, ljudi znaju mnogo manje nego što često mislimo. Ljudi u svijetu uglavnom poznaju nekoliko događaja koji su godinama bili prisutni u međunarodnim medijima. Kada ih pitate šta znaju o genocidu nad Srbima u NDH, o logorima za djecu, o Podrinju, Sarajevu, Kosovu i Metohiji ili egzodusu iz Krajine, najčešće slijedi tišina.
To je snažan podsjetnik da nijedan narod ne može očekivati da drugi poznaju njegovu istoriju ako je sam ne predstavlja. Upravo zato postoje institucije koje razvijaju kulturu pamćenja. Naš posao nije da od ljudi tražimo da nam vjeruju na riječ. Naš posao je da im ponudimo dokumente, svjedočenja i provjerljive činjenice, pa da sami donesu zaključke.”
Koliko je kultura sećanja razvijena među Srbima danas?
“Posljednjih godina primjetan je ozbiljan napredak. Više se istražuje, više snima, objavljuju se knjige, otvaraju arhive i pokreću važni projekti. Kultura pamćenja mora postati dio obrazovanja, nauke i međunarodne saradnje. Djeca treba da znaju istoriju svog naroda jednako dobro kao što poznaju svjetsku istoriju. Istovremeno, svijet mora dobiti priliku da upozna činjenice koje su dugo ostajale izvan njegovog vidokruga. Pamćenje nije okrenuto samo prošlosti. Ono određuje koliko ćemo razumjeti sadašnjost i koliko ćemo biti spremni da sačuvamo budućnost.”
Da li je ova kampanja suviše malo i previše kasno?
“Ne bih rekao da je kasno. Istina ne zastarijeva. Može biti prećutana, potisnuta ili zanemarena, ali ne gubi svoju vrijednost zbog protoka vremena. Naravno da bi bilo bolje da su ovakve inicijative pokrenute mnogo ranije. Mnoge generacije koje su preživjele ratove više nisu među nama. Njihova svjedočenja danas imaju još veću vrijednost jer predstavljaju neposredno iskustvo ljudi koji su prošli kroz istoriju o kojoj govorimo. Ovu kampanju ne doživljavamo kao završetak jednog posla. Posmatramo je kao početak jednog dugog procesa. Ozbiljne države godinama ulažu u predstavljanje svoje istorije svijetu. To nije posao koji traje sedam dana. To je posao koji traje generacijama. Najveća greška bila bi da pomislimo kako je dovoljno jednom nešto reći i očekivati da će se nešto promijeniti. Povjerenje se gradi strpljivo. Isto važi i za istorijsku istinu.”
Koje su danas najveće prepreke u predstavljanju istorijskih činjenica međunarodnoj javnosti?
“Najveći izazov predstavlja prostor u kojem činjenice treba da pronađu svoje mjesto. Kada se decenijama gradi određena slika jednog sukoba, svaka nova činjenica zahtijeva dodatno objašnjenje.
Više od decenije bilježim svjedočanstva ljudi koji su izgubili članove svojih porodica. Poslije toliko razgovora čovjek shvati da iza svake fotografije postoji život koji je prekinut i porodica koja je nastavila da živi sa tim gubitkom. Zbog toga ovu kampanju nisam doživio samo kao profesionalnu misiju. Osjećao sam odgovornost prema ljudima koji su nam ukazali povjerenje da ispričamo njihove priče. Kada vam neko preda porodične fotografije, ratni dnevnik ili posljednje pismo svog oca, više ne radite samo svoj posao. Postajete čuvar nečijeg sjećanja. Takvo povjerenje obavezuje.”
Koji vam je trenutak tokom kampanje ostavio najjači utisak?
“Bilo ih je mnogo, ali jedan detalj posebno pamtim. Jedan mladi Amerikanac dugo je gledao sadržaj na ekranima, a zatim prišao i rekao: ‘O ovome nikada nisam učio.’ Ta rečenica govori više od svake analize. Nije rekao da ne vjeruje. Nije osporavao činjenice. Rekao je da nije znao. Tada shvatite koliko je važno izaći iz sopstvenih okvira. Ljudi ne mogu razviti stav o nečemu što nikada nisu imali priliku da vide ili pročitaju.”
Da li ste tokom rada naišli na podatke ili svedočenja koja su vas posebno potresla?
“Poslije više od hiljadu snimljenih svjedočanstava teško je izdvojiti jedno. Svaka porodica nosi svoju tragediju, a svaka priča ostavlja trag. Posebno su teška svjedočenja roditelja koji govore o djeci koju su izgubili. Ostaje samo roditelj i njegova bol. Duboko me pogađaju i priče ljudi koji ni poslije nekoliko decenija ne znaju gdje počivaju njihovi najbliži. Dok god postoji porodica koja nema mjesto na kojem može zapaliti svijeću, rat za nju nije potpuno završen. To čovjeka promijeni. Poslije takvih razgovora više ne možete biti isti čovjek.”
Koliku moć imaju dokumentarni filmovi i savremeni mediji u očuvanju istorijskog pamćenja? Rad na filmu “Svjedok” sigurno Vas je dodatno približio tim ljudima i njihovim sudbinama.
“Film može da uradi ono što nijedan udžbenik ne može. Rad na filmu ‘Svjedok’ bio je jedno od najtežih ličnih i profesionalnih iskustava koje sam imao. Satima slušate ljude koji se vraćaju u trenutke koje bi najradije zaboravili. Zato vjerujem da dokumentarni film nije samo umjetnost. On postaje istorijski dokument za buduće generacije. Ljudi koji danas svjedoče neće biti sa nama zauvijek. Njihove riječi ostaju. To je razlog zbog kojeg toliko insistiramo na snimanju svjedočanstava. Jednog dana više nećemo imati priliku da pitamo preživjele šta se dogodilo. Ostaće ono što smo uspjeli da sačuvamo. Zbog toga je svaki snimljeni razgovor, svaka digitalizovana fotografija i svaki dokument mnogo više od arhivske građe. To je dio kolektivnog pamćenja jednog naroda.”
Kako pronaći ravnotežu između umetničkog izraza i istorijske odgovornosti?
“Kada govorite o ljudskom stradanju, umjetnost ne smije postati važnija od istine. Film, fotografija ili izložba mogu snažno da djeluju na emocije, ali emocija ne smije da zamijeni činjenice. Ona treba da pomogne čovjeku da ih razumije. Vjerujem da je najveća odgovornost autora da ne traži efekat po svaku cijenu. Zato svaki kadar, svaka fotografija i svaka rečenica moraju imati uporište u provjerenim činjenicama. Samo tako ono što stvaramo danas može imati vrijednost i za one koji će za pedeset ili sto godina istraživati ovo vrijeme.”
Šta smatrate najvećim uspehom kampanje? Šta je bio najveći izazov? Koliko su finansije problem?
“Najveći uspjeh nije broj ljudi koji su vidjeli kampanju. Najveći uspjeh je činjenica da je priča o srpskom stradanju postala dio međunarodnog javnog prostora. Potrebno je izaći pred svijet i predstaviti činjenice. Ova kampanja pokazala je da to možemo. Najveći izazov bio je kako istoriju dugu više od jednog vijeka predstaviti u nekoliko minuta i nekoliko desetina poruka. Morali smo pronaći ravnotežu između tačnosti, dostojanstva i razumljivosti ljudima koji prvi put čuju za ove događaje. Finansije uvijek predstavljaju izazov. Ozbiljna međunarodna promocija zahtijeva ozbiljna sredstva. Ali ako vjerujemo da je kultura sjećanja dio nacionalnog interesa, onda ulaganje u ovakve projekte nije trošak nego investicija u istorijsko pamćenje. Posebnu zahvalnost dugujemo institucijama Republike Srpske koje su prepoznale značaj projekta i omogućile da se realizuje. Bez te podrške ovakav iskorak ne bi bio moguć. Veliku zahvalnost dugujemo predstavništvu Republike Srpske u Sjedinjenim Američkim Državama, na čelu sa gospođom Drinom Vlastelić Rajić te gospodinu Aleksandru Saši Jovičiću.”
Koji su naredni koraci nakon ove kampanje?
“Ova kampanja nije zamišljena kao događaj koji traje nekoliko dana. Ona predstavlja početak dugoročnijeg procesa. Pred nama je nastavak prikupljanja svjedočanstava, digitalizacija arhivske građe, prevođenje svjedočanstava na strane jezike, razvoj međunarodne saradnje i nova predstavljanja u inostranstvu. Memorijalni centar Republike Srpske želi da postane mjesto koje će svjetskoj javnosti ponuditi ozbiljno istraženu, dokumentovanu i dostupnu građu o stradanju srpskog naroda. To zahtijeva vrijeme, upornost i sistemski rad.”
Da li postoje planovi za slične projekte u drugim svjetskim centrima?
“Postoje i želimo da oni postanu dio dugoročne strategije. Svijet danas upoznaje istoriju kroz medije, filmove, digitalne platforme, muzeje, memorijalne centre, međunarodne konferencije i javni prostor. Ako želimo da priča o stradanju srpskog naroda bude dio svjetske kulture sjećanja, onda moramo biti prisutni tamo gdje se ta kultura oblikuje. Naš cilj nije da organizujemo jednu kampanju koja će izazvati pažnju nekoliko dana. Cilj je da gradimo kontinuitet.”
Šta za Vas lično znači borba za istinu i očuvanje sećanja na žrtve?
“Nisam siguran koliko je adekvatan izraz ‘borba za istinu’, jer istina nije nešto što osvajate. Ona postoji. Na nama je da je sačuvamo od zaborava i uporno predstavljamo svijetu. Rad u Memorijalnom centru uči vas da je istorija sastavljena od sudbina običnih ljudi. Kada razgovarate sa majkom koja čuva posljednju fotografiju svog sina ili sa čovjekom koji tri decenije traži posmrtne ostatke svog oca, shvatite da kultura pamćenja nije akademska disciplina. Ona je dug prema ljudima koji više ne mogu da govore. Ako mi ne sačuvamo njihova imena, fotografije i svjedočanstva, jednog dana neće nestati samo uspomena na njih. Nestaće i dio istine o nama. Zbog toga sve ovo ne doživljavam kao posao, već kao misiju. To je odgovornost koju nosite svaki dan.”
Koju biste poruku poslali Srbima u rasejanju, posebno mladim generacijama?
“Nemojte dozvoliti da vam nacionalni identitet bude vezan samo za datume i praznike. Naučite jezik svojih predaka. Naučite koliko je srpski narod stradao kroz istoriju. Upoznajte istoriju svoje porodice. Pitajte svoje roditelje i bake odakle dolazite. Narod ne opstaje samo zahvaljujući granicama ili institucijama. Opstaje dok postoji svijest o tome ko je, odakle dolazi i kakvu je cijenu platio za svoju slobodu. Mladi ljudi u rasejanju mogu biti naši najbolji ambasadori. Zato što mogu svijetu predstaviti istinu, dostojanstveno i argumentovano.”
Ako biste jednom rečenicom mogli da objasnite zašto je važno da se svet upozna sa stradanjem srpskog naroda, kako bi ta rečenica glasila?
“Istorija nije potpuna dok u njoj nema mjesta za svaku nevinu žrtvu. Mi ne tražimo da srpske žrtve budu važnije od drugih. Tražimo da budu međunarodno prepoznate i priznate.”